Archivio

Već sasvim rijetki preživjeli zatočenici zloglasnog logora Goli otok zaslužuju da se njihove patnje ne zaborave, a njihovi potomci i prijatelji – zajedno sa zagovornicima demokratskih shvaćanja i pobornicima društvene tolerancije – opravdano se zalažu da se mjesto žestokog nasilja i stradanja ne devalvira u prostor zabave i opuštanja, nego sačuva kao dostojno svjedočanstvo gotovo besprimjerne represije u ime jednoumlja i državnog terora. U tu svrhu neophodno je dio kompleksa integralno konzervirati i muzealno urediti s odgovarajućom dokumentacijom o uvjetima kažnjavanja i o grupama i pojedincima što su podnijeli golotočku golgotu.

Sve žrtve izazivaju sućut i poštovanje, a po razumljivim nam civilizacijskim standardimati etičkim normama naročitu pažnju i emotivnu participaciju zaslužuju oni što su sasvim neopravdano i nepravedno kažnjavani, ili im je kazna neodmjereno velika s obzirom na stupanj moguće krivice. Za najveći dio golootočkih zatvorenika, mučenih i ubijanih u logoru, može se kazati da su bili vođeni (ili makar zavedeni) određenim idealizmom, usmjeravani – premda i pogrešno shvaćenim – internacionalizmom i kozmopolitizmom. A značajan dio žrtava dospio je u logor samo iz solidarnosti prema ugroženim, iz želje da pomognu drugima u nevolji, ili iz mladenačkoga prkosa, odnosno – što je i najgore – iz puke odmazde onodobnih silnika.

Nakon višedesetljetnoga tabuiziranja teme postojanja i djelovanja golootočkog logora i tamo provedenoga martirija, istina je polako i gotovo stidljivo izbijala na vidjelo. Čak ni dva desetljeća po urušenju sustava što je logor zamislio i zasnovao nisu bila dovoljna da se kao društvo jasno odredimo prema tom tragičnom fenomenu. A pritom više nije ni riječ o kažnjavanju krivaca za sustav i provedbu represivnog aparata, nije riječ ni o kakvoj osveti ili retorziji, niti pak o ishitrenom revizionizmu povijesti, nego samo o potrebi definitivne rehabilitacije nevinih (i nasilnički kažnjenih) žrtava, te čuvanja spomena na mjesto njihove patnje.

Očuvanje i decentna muzejska prezentacija komunističkog logora na Golom otoku naš je dug prema onima koji su na tom mjestu stradavali i stradali. A to je i naša obaveza prema objektivnijem viđenju novije povijesti. Ali možda, prije svega, to treba poslužiti kao memento nama sadašnjima, kao upozorenje da inzistiramo na tekovinama demokratskoga društva i ne dozvolimo da ideološke podjele rezultiraju nasiljem.

Odavanjem počasti žrtvama, održavanjem memorijalnog statusa Golog otoka, poštivanjem zahtjeva zainteresiranih za čuvanje spomena, vlast će pokazati svoje odlučno odricanje od totalitarnih metoda.

A kompleks logorskih zgrada sa sačuvanim svjedočanstvima trajno će nas podsjećati na imperativ da se takva zla više ne ponove.

Akademik TONKO MAROEVIĆ

U sklopu programa „Vi ste Partiju izdale kada je trebalo da joj pomognete“ 12.6.2021. na otoku Sveti Grgur gdje se naizmjenično od 1950. do 1956. nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom u stijenu je uklesan spomen tekst Ženi Lebl kažnjenice sa Svetog Grgura i Golog otoka. U realizaciji su sudjelovali, Andreja Kulunčić autorica koncepcije, Silvester Ninić umjetnik klesar, Ivo Martinović snimatelj i Darko Bavoljak voditelj programa.

Zbog pandemije COVID 19. morali smo odustati od djela planiranog programa jer je bila planirana međunarodna izvođačka ekipa, te organizacija prijevoza publike busevima i brodom na lokaciju. Od planiranih aktivnosti umjetničkog rada A. Kulunčić u spomen žrtava IB-a uklesali smo u kamen na Golom otoku spomen rečenicu Vere Winter i postavili na Golom otoku i Otoku Sveti Grgur spomen table od tajnog materijala čelika tipa korten.

Ideja projekta “Okoliš sjećanja 2019.“ je da, nastavno na dosadašnje aktivnosti, prijeđe iz galerijskog prostora u stvarni prostor devastiranog Golog otoka. 17. i 18. svibnja na Golom otoku su boravile Andreja Kulunčić i znanstvenice Dubravka Stijačić (prof. defektolog-socijalni pedagog i psihoterapeut) i Renata Jambrešić Kirin (djelatnica Instituta za etnologiju i folkloristiku i suradnica Centra za ženske studije) koje su nakon razgleda ženskih logora na Sv. Grguru u Golom otoku postavile povijesne, antropološke, psihološke i umjetničke temelje za izvođenje daljnjih aktivnosti.

1. i 2. srpnja na Golom otoku je boravila umjetnica Mejra Mujičić i umjetnici Marijan Molnar, Bojan Mucko i Marijan Crtalić koji su tamo izveli svoje site specific radove u interakciji s posjetiocima. 19.-22. srpnja na na Golom otoku su boravile umjetnice Andreja Kulunčić (multimedijalna umjetnica), Zrinka Užbinec (plesna umjetnica i koreografkinja), Jasna Jovićević (saksofonistkinja i skladateljica) i Annette Giesriegl (jazz pjevačica i vokalna improvizatorica) koje su 21.srpnja izvele radionicu. Na radionici su uz Jasnu Jovićević i Annette Giesriegl sudjelovali i sljedeći glazbenici: Adam Webster, Franjo Glusac, Maja Rivić, Anna Ghallo, Dina Puhovski, Bruno Vorberger, Maja Marković i Damir Kafka koji su izveli Jazz improvizaciju posvećenu ženama Golog otoka. Svi materijali će biti publicirani sljedeće godine u okviru programskog pravca DOBA MOĆI Rijeka 2020.