Zašto režim Golog otoka nije bio ustavan ni zakonit

Pravna ocjena Golog otoka traži jedno važno razlikovanje: zatočenici nisu svi kažnjavani na isti način. Postojala su dva osnovna oblika izricanja kazne i lišavanja slobode.

1. Administrativna kazna

Veći dio logoraša bio je upućivan na Goli otok administrativnim putem, odlukama sigurnosnog aparata, bez redovne sudske presude i bez djelotvornog pravnog lijeka.

U tim slučajevima ključni problem nije samo u represivnosti sustava, nego u tome što su izostala osnovna pravna jamstva:

• o lišavanju slobode nije odlučivao sud, već UDBAUDBAUprava državne bezbednosti – jugoslavenska tajna politička policija zadužena za nadzor i progon stvarnih ili navodnih protivnika režima.
• nije postojala stvarna mogućnost obrane
• nije postojao djelotvoran pravni lijekPravni lijekPropisano sredstvo (npr. žalba ili tužba) kojim se traži preispitivanje i promjena ili ukidanje odluke nadležnog tijela.
• režim je u velikom broju slučajeva djelovao tajno i izvan javne kontrole

Zbog toga je administrativno upućivanje na Goli otok bilo u ozbiljnom raskoraku s načelima zakonitosti, pravne sigurnosti i sudske zaštite.

2. Suđenje pred vojnim sudom

Drugi dio zatočenika, osobito među vojnim kadrovima i visokim časnicima Jugoslavenske armije (JNAJNAJugoslavenska narodna armija – službeni naziv vojske Jugoslavije.), bio je formalno procesuiran pred vojnim sudovima.

To znači da je u tim slučajevima postojala pravna forma suđenja, ali to samo po sebi ne znači i zakonitost ni pravičnost postupka. Svjedočenja i arhivska građa upućuju na to da su mnogi takvi procesi imali obilježja politički dirigiranih ili montiranih suđenja.

Kod ove skupine zatočenika glavno pravno pitanje nije samo je li postojala presuda, nego:

• je li sud bio stvarno neovisan?
• je li obrana bila učinkovita?
• jesu li optužbe bile dokazno utemeljene?
• je li postupak bio politički montiran?

Dva oblika kažnjavanja, dva različita pravna problema

Ta dva oblika represije ne treba pravno izjednačavati. Kod administrativne kazne glavni je problem izostanak sudske zaštite. Kod suđenja pred vojnim sudom glavni su problem zakonitost postupka, neovisnost suda i stvarna dokazna utemeljenost.

Drugim riječima:

• administrativna kazna znači kažnjavanje bez redovne sudske kontrole
• vojno suđenje znači postojanje formalne procedure, ali uz ozbiljnu sumnju u njezinu pravičnost

Administrativna kazna popravnog rada kao sredstvo političkog preodgoja

Rezolucija Informbiroa objavljena je 28. lipnja 1948. Ubrzo nakon toga, 18. listopada 1948., dopunjen je članak 6. Osnovnog zakona o prekršajima, čime je produljena kazna društveno korisnog, odnosno popravnog rada.

Upravo je na temelju takvog zakonskog okvira velik broj ljudi bio uhićen i kažnjen upućivanjem na Goli otok. Kako navodi Dragan Marković:

„Drugi su kažnjavani administrativnom kaznom popravnog rada, po ‘Osnovnom zakonu o prekršajima’ (donetim po ‘Službenom listu FNRJFNRJFederativna Narodna Republika Jugoslavija – službeni naziv Jugoslavije od 1946.; 1963. preimenovana je u SFRJ (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija).’, br. 107 od 17. 12. 1947.) i izmjenama i dopunama toga zakona (po ‘Sl. l. FNRJ’, br. 87 od 18. 10. 1948.). Čl. 1 toga zakona glasi: ‘Prekršaji su povrede pravnog poretka utvrđenim propisima drž. organa FNRJ i Narodnih RepublikaNarodne republikeRepublike tadašnje jugoslavenske federacije: Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija. U sastavu Srbije bile su Autonomna Pokrajina Vojvodina i Autonomna Kosovsko-metohijska oblast (poslije pokrajina)., za koje se zbog njihove neznatne društvene opasnosti propisuje adm. kazna.’ Čl. 6 toga zakona određuje visinu administrativne kazne: ‘popravni rad’.”

Dragan Marković, 1990., str. 453

Upravo se u toj formulaciji vidi pravni paradoks sustava: institut koji je formalno bio predviđen za djela „neznatne društvene opasnosti” u političkoj je praksi pretvoren u mehanizam uklanjanja, izolacije i preodgoja stvarnih ili navodnih protivnika režima.

Time je administrativna kazna popravnog rada izgubila obilježja obične prekršajne sankcije i postala sredstvo političke represije pod kontrolom sigurnosnog aparata.

Ustavni minimum: što je tadašnji sustav morao jamčiti

Ustavni okvir FNRJ iz 1946. polazio je od najmanje triju zahtjeva kad se nekoga lišava slobode:

Legalitet

• Mora postojati jasna zakonska osnova.

Publicitet

• Pravila moraju biti javno objavljena prije primjene.

Sudska kontrola

• Mora postojati sudska odluka ili barem djelotvoran pravni nadzor, uz mogućnost obrane i pravnog lijeka.

O lišavanju slobode odlučivao je sigurnosni aparat, a ne sud. Zatočene osobe nisu imale stvaran pristup spisu, branitelju ni djelotvornoj žalbi.

Međunarodno-pravni problem: što je već tada bilo sporno

Goli otok bio je sporan i s međunarodno-pravnog stajališta. Relevantni dokumenti bili su Povelja Ujedinjenih naroda, koju je Jugoslavija ratificirala 19. listopada 1945., Konvencija MOR-a/ILO-a br. 29Konvencija MOR/ILO br. 29Konvencija Međunarodne organizacije rada o prisilnom radu. Jugoslavija ju je ratificirala 4. 3. 1933. (kao Kraljevina Jugoslavija), a međunarodne obveze u pravilu se nastavljaju i u kasnijim državnim oblicima, uključujući komunističku Jugoslaviju. o prisilnom radu, koju je Jugoslavija ratificirala 4. ožujka 1933., te četiri Ženevske konvencije iz 1949., koje je Jugoslavija ratificirala 21. travnja 1950. Tajna internacija bez sudske odluke, prisilni rad bez presude i nehumano postupanje prema zatočenicima zato su bili teško uskladivi sa standardima koje su ti dokumenti već postavili.

Tri ključna pravna pitanja

Kad se pravno promatra Goli otok, postavljaju se tri temeljna pitanja:

1. Je li postojala prethodna i javno objavljena zakonska osnova za poseban režim internacije i prisilnog rada?
2. Je li postojao sudski nadzor i djelotvoran pravni lijek za osobe lišene slobode?
3. Je li takva praksa bila uskladiva s minimalnim međunarodnim standardima zaštite koje je država već tada prihvaćala?

Administrativno upućivanje na Goli otok i s njim povezani prisilni rad teško prolaze sva tri testa. Kod formalnih vojnih postupaka problem nije samo u postojanju procedure, nego u pitanju je li suđenje bilo stvarno pravično i jesu li optužbe bile doista dokazane.

Fotografije

Pojmovi

UDBA

Uprava državne bezbednosti – jugoslavenska tajna politička policija zadužena za nadzor i progon stvarnih ili navodnih protivnika režima.

Pravni lijek

Propisano sredstvo (npr. žalba ili tužba) kojim se traži preispitivanje i promjena ili ukidanje odluke nadležnog tijela.

JNA

Jugoslavenska narodna armija – službeni naziv vojske Jugoslavije.

FNRJ

Federativna Narodna Republika Jugoslavija – službeni naziv Jugoslavije od 1946.; 1963. preimenovana je u SFRJ (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija).

Narodne republike

Republike tadašnje jugoslavenske federacije: Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija. U sastavu Srbije bile su Autonomna Pokrajina Vojvodina i Autonomna Kosovsko-metohijska oblast (poslije pokrajina).

Konvencija MOR/ILO br. 29

Konvencija Međunarodne organizacije rada o prisilnom radu. Jugoslavija ju je ratificirala 4. 3. 1933. (kao Kraljevina Jugoslavija), a međunarodne obveze u pravilu se nastavljaju i u kasnijim državnim oblicima, uključujući komunističku Jugoslaviju.