Mermer i Velebit: prisilni rad, proizvodnja i zarada

Poduzeće kao paravan i instrument upravljanja

Mnogi proizvodi napravljeni na Golom otoku i Svetom Grguru prodavali su se izvan logora, često i u stranim zemljama. Proizvodi Golog otoka predstavljali su se kao proizvodi poduzeća Mermer.

„Mermer” je izvana djelovao kao uobičajeno poduzeće, no svi njegovi proizvodi nastajali su teškim fizičkim radom čija je glavna svrha, osim profita, bila mučenje logoraša. Unutar njega djelovao je Tehnički biro koji je projektirao i koordinirao gradnju logorskih objekata (upravna zgrada Velike žice, paviljoni i drugi objekti).

Struktura poduzeća koje posluje s drugim poslovnim subjektima postupno se širi i formalizira: Mermer (manje poduzeće s ograničenom proizvodnjom) → Kombinat Mermer (više pogona i veći opseg poslovanja) → Kombinat Velebit (reorganizirana proizvodnja s naglašenim pogonima za drvo i kamen te širim plasmanom, uključujući prodaju izvan Jugoslavije). Proizvodi se pritom plasiraju i na domaće tržište i u inozemstvo.

Zarada Mermera djelomično završava kao interni fond sigurnosnog aparata, a djelomično u državnom proračunu, dok logoraši ne dobivaju naknadu za rad.

Od improviziranog logora do „ekonomskog sustava” (1949.–1956.)

U prvoj fazi (1949.–1950.) rad je usmjeren na podizanje infrastrukture logora: iskrcaj materijala, gradnja baraka, cisterni i pristaništa. Rad je u ovoj fazi najviše posvećen izgradnji logorske infrastrukture.

U drugoj fazi (1950.–1953.), premještanjem u Veliku žicu, rad se reorganizira na „industrijsku” osnovu. Stabiliziraju se tri glavne grane: obrada drva, obrada kamena (kamenolom, teraco) te metalna i mala brodograđevna radionica. Istodobno se nastavlja gradnja paviljona, upravnih zgrada, bolnice i skladišta – formalno kao „rad za Mermer”.

U trećoj fazi (1953.–1956.) proizvodnja ulazi u serijsku fazu. Teraco pločice proizvode se u velikim serijama i plasiraju širom Jugoslavije. Paralelno se razvija pilana te se organizira sječa na Velebitu i transport prema obali i Rijeci – rad izlazi izvan otoka, ali ostaje vezan za logorsko poduzeće i nadzor službi.

Ovdje su faze objašnjene na najvećem, muškom, logoru. Ženski logor ima slične faze, s time da su se proizvodi razlikovali.

Tri vrste rada logoraša

Rad u sustavu Mermera/Velebita može se opisati kroz tri osnovne kategorije.

1) Konstruktivni rad (izgradnja logora). Gradnja paviljona, upravnih zgrada, bolnica, cisterni i pristaništa (logorske infrastrukture).

2) Kazneno-„preodgojni” rad (disciplina i iscrpljivanje). Besmislene radnje (vađenje kamena iz mora pa ponovno vraćanje u more), najteži poslovi u kamenolomu, vađenje pijeska iz mora te rad na buri i izloženosti (za „kažnjene”). Pošumljavanje Golog otoka tako da logoraš tijelom čuva sadnicu od bure ili pravi sjenu tijekom ljetnih vrućina. Svrha je prvenstveno disciplinarna: kontrola i slamanje kroz napor, izloženost i poniženje.

3) Profitni rad (radionice i proizvodnja za tržište). Rad u pilani i preradi drva, izrada teraco pločica i dekorativnih kamenih predmeta, rad u metaloprerađivačkom pogonu i radovi u malom brodogradilištu. Uz radionice, pojedini logoraši rade u administraciji (knjigovodstvo). Rad u pojedinim radionicama i administraciji smatra se povlaštenim, dok većina ostaje na najtežim poslovima u kamenolomu i na gradilištima.

Teraco pločice

Mermer/Velebit i „nevidljivi proračun” UDBA-e

Cjeloviti godišnji financijski izvještaji za razdoblje 1949.–1956. nisu sačuvani. Dio dokumentacije o poslovanju naknadno je uništen, osobito nakon smjene Aleksandra RankovićaAleksandar Ranković (1909.–1983.)Jugoslavenski komunistički političar, dugogodišnji čelnik sigurnosnog aparata (Udbe), bliski Titov suradnik i potpredsjednik SFRJ od 1963. do 1966. 1966., što otežava precizne izračune.

U literaturi se navodi da UDBAUDBAUprava državne bezbednosti – jugoslavenska tajna politička policija zadužena za nadzor i progon stvarnih ili navodnih protivnika režima. upravlja poduzećem i ključnim internim službama te da prihodi od prodaje drva, teraca i drugih proizvoda djelomice služe kao izvanproračunski fond za operacije i potrebe sigurnosnog aparata. Nakon 1966. spominje se intenzivnije uništavanje financijske građe, što se tumači kao pokušaj brisanja tragova razmjera eksploatacije.

Zbog takvog stanja izvora danas možemo relativno jasno opisati mehanizam, ali teško rekonstruirati točan obujam proizvodnje i ostvarene dobiti.

Brijunski plenum (1. srpnja 1966.) i izostanak odgovornosti

Brijunski plenum (IV. plenum Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije – CK SKJ) održan je 1. srpnja 1966. na Brijunima. Riječ je o sjednici najviših partijskih dužnosnika na kojoj su se donosile odluke s izravnim učinkom na državni aparat. Tada je, pod predsjedanjem Josipa Broza Tita, otvoreno pitanje rada sigurnosnih službi i tzv. „afere prisluškivanjaAfera prisluškivanja (1966.)Optužba da je sigurnosni aparat nezakonito prisluškivao Tita i vrh države; poslužila je kao ključni povod za smjenu Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu. Sumnje nisu do kraja sudski dokazane u javnom postupku.”, nakon čega je Aleksandar Ranković smijenjen, a moć Službe državne sigurnosti (SDB; ranije UDBA – vidi imena UdbeImena UdbeOZNA je 1946. reorganizirana u UDB/UDBA (Uprava državne bezbednosti, u govoru „Udba”), a nakon 1966. naziv se mijenja u SDB/SDS (Služba državne bezbednosti / sigurnosti).) formalno je ograničena.

U pojedinim navodima i interpretacijama spominje se da su se u tom okviru doticala i pitanja financijske moći sigurnosnog aparata, uključujući zaradu povezanu s Golim otokom te fondove nastale iz prisilnog rada, uz sumnje na malverzacije.

Istodobno se naglašava izostanak ključnih posljedica: nije pokrenut sudski postupak protiv Rankovića, logorski sustav nije sustavno istražen, a ekonomska dimenzija prisilnog rada ostala je izvan političkog i sudskog fokusa. Dodatni problem je tvrdnja da se upravo tada pojačava uništavanje financijske dokumentacije, što danas otežava rekonstrukciju financijskih tokova i razmjera „logorske ekonomije”.

Zašto je važno govoriti o zaradi danas?

Rekonstrukcija poduzeća „Mermer” važna je jer pokazuje dvostruku funkciju logora: političku represiju i plansko gospodarsko iskorištavanje. Razotkriva i kako je sigurnosni aparat mogao stvarati izvanredne fondove izvan uobičajenog nadzora.

Govoreći o zaradi, ne govorimo samo o brojkama, nego o sustavu u kojem se prisilni rad političkih zatvorenika pretvara u korist institucija – bez naknade i bez reparacije.

Pojmovi

Aleksandar Ranković (1909.–1983.)

Jugoslavenski komunistički političar, dugogodišnji čelnik sigurnosnog aparata (Udbe), bliski Titov suradnik i potpredsjednik SFRJ od 1963. do 1966.

UDBA

Uprava državne bezbednosti – jugoslavenska tajna politička policija zadužena za nadzor i progon stvarnih ili navodnih protivnika režima.

Afera prisluškivanja (1966.)

Optužba da je sigurnosni aparat nezakonito prisluškivao Tita i vrh države; poslužila je kao ključni povod za smjenu Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu. Sumnje nisu do kraja sudski dokazane u javnom postupku.

Imena Udbe

OZNA je 1946. reorganizirana u UDB/UDBA (Uprava državne bezbednosti, u govoru „Udba”), a nakon 1966. naziv se mijenja u SDB/SDS (Služba državne bezbednosti / sigurnosti).